Posljednji pozdrav

Došlo je vrijeme da se posljednji put pozdravim s tobom. Stajala sam i gledala avione koji polijeću pored mene. I tvoj let bio je uskoro ali moja duša nije željela da ideš. Učinila bih sve samo kako bi mogao ostati . Trebala sam zaštitinika kojeg sam pronalazila u tebi . Vrijeme je prolazilo i buka oko mene nije se smirivala. Najavljivaju se sljedeći letovi, svakom sekndom željela sam da sve otkažu. Međutim to se nije desilo. Sjela sam na jednu klupu i posmatrala odlaske i dolaske aviona kroz ogromne staklene zidove. Stiskala sam šake i gužvala maramicu natopljenu s par suza, pokušavajuci svakim pritiskom da ih iscijedim. Opasno je u teškim situacijama biti sam, znala sam to jako dobro ali ipak sam željela biti sama, ipak sam pobjegla os svega. Kako da prihvatim tvoj odlazak s kojeg se nećeš vratiti? Kako da se pripremim za posljednji razgovor s tobom? Smišljala sam posljednje riječi koje sam ti željela uputiti, tad bi  mi se samo zamutjele oči i ponovno bi zgužvana maramica gutala bol iz mojih očiju i postajala sve teža. Odjednom kao da se sve malo stišalo, samo su se čuli koraci koji su išli prema meni. Srce mi je brze kucalo. Svaki korak bio je sve jaći i srce kao da se takmičilo s njim. Nisam te vidjela ali moja duša te prepoznala jer je puno bila vezana za tebe. Prije nego sto sam osjetila tvoje ruke preko mojih očiju vidjela sam tvoj odraz na staklu koje je u tom trenutku bilo poput ogledala. Htio si me samo iznenaditi a ja sam se bojala da ne padne suza koja je bila na samom rubu ogromne brane iza koje se krilo cijelo more, dubro skriveno iza blistavih očiju.

-“Seka, zašto sjediš ovdje sama? je li sve uredu?”

Pogledala sam u njegove nebom obojane oči znajući da ih gledam posljednji put. Nije izdržala ona kap vode na visokoj brani i pade u nedogled preko blijedih obraza i izgubi se negdje uputivši se na veliko putovanje. Sjeo  je pored mene.

-“Reci mi molim te, šta nije uredu? Znaš da ne mogu podnijeti da te vidim takvu.”

Uzela sam ga za ruku koja je neobično brzo postajala  sve hladnija i hladnija. Brzo sam počela izgovarati riječi znajući da se bliži vrijeme da pođe.

-“Molim te ne ostavljaj me ovdje samu, povedi me sa sobom. Znaš koliko mi trebaš, znaš da…”

Prekinuo me najjači zagrljaj do tada. Zagrlila sam i ja njega tako jako, s bolom u srcu, nemajući snage ista da kažem. Preko njegovog ramena svijet se cinio mnogo ljepšim. Sklopila sam oči i poželjela da zagrljaj brata traje zauvijek. Ništa nije rekao .Ugledala sam mu suze u očima koje postaše crvene kao da mu je svaka suza pekla oči. Okrenula sam glavu i stiščući zube gledala prema nebu sa željom  da utišam vrisak koji je urlao u meni. Shvatam da nisi znao šta da kažeš, kao i što shvatam da je sudbina kupila kartu za ovaj pur, samo tebi, u jednom smijeru. Nismo trebali znati za to, kao što drugi ne znaju za ovaj čudni aerodrom duša. Ali eto, desilo se naprosto u mojoj mašti, ovaj trenutak, ovaj rastanak koji me tjera da se posljednji put pozdravim s tobom, zauvijek.

-“Molim te, izvini za sve”, jecajući je rekao-” Nikad nisam pokazao da te volim a ti se od ljubavi prema meni nisi odvajala od mene. Primjetio sam to ali bili smo mali i ja.. nisam znao kako da postupim. Misliš li da mi je bilo lako posmatrati tvoje suze onda kad smo odlazili u daleku zemlju gdje smo išli tražiti budućnost. Sad vjerujem da bi bilo mnogo bolje da smo ostali tu, pored tebe. Možda bi ti manje patila a ja bi dočekao da te vidim odraslu. Ovako si mi u sjećanju još mala djevojčica koja je samo željela moju pažnju. Znam da si se promijenila ali u duši si još uvijek moj melek. Volio bih da imam mogućnost da jos dugo ostanem uz tebe, da te zagrlim često jer sam čuo da ti je moj zagrljaj poseban. Volio bih da te mogu štititi od svega… Ali evo, tu smo gdje jesmo. Nedovoljno vremena da ti kažem sve što trebam. Neke stvari će tek kasnije postati jasne a neki odgovori ce biti duboko skriveni, u tami, u okeanskim dubinama gdje će se smjestiti poput potonulih brodova i samo podsjećati na prošlost. Molim te da ne žalis zbog prošlosti, bilo je onako kako jest i dobro znamo da nije moglo drukčije. Nastavi dalje, znam da će biti teško ali molim te, moraš. Učini to zbog mene. Ja ću uvijek biti tu, u tvom srcu. Sjeti se uvijek toga i onda kad je najgore tvoja duša znaće da te cuvam. Možeš li mi obećati to?”

Plakala sam toliko jako da su drugi prolaznici zastajali i tužnim licem gledali prema nama. Kao da su svi znali sta se dešava jedino moja duša nije. Mrzim rastanke, jesam li to ikad do sada rekla? Ima li išta bolnije nego kad trebaš da se posljednji put pozdraviš sa osobama koje ti toliko znače? Odavno se maramica iz ruke u potpunosti utapala u suzama , nije više bilo mjesta niti za jednu kap. Iz svog džepa izvadio je maramicu i obrisao mi suze.

-“Molim te nemoj plakati. Želim da te vidim sretnu.”  Ponovno me zagrlio.

Trgnuo se na vrlo glasne riječi koje su brzo došle do nas:” Priprema za let 1707. Mole se putnici da se upute prema izlazu A. Avion polijeće za 15 min.”

Tužno me pogledao, shvatila sam u tom trenutku da je to njegov let. Molila bih ga ponovno da pođem s njim ali znam da je nemoguće. Prišao je u tom trenutku čovjek u crnom odijelu i uzeo putničku torbu koja je bila pored nas. Pogledao ga je na trenutak:” Gospodine morate poći”, zatim je pogledao u moje uplakano lice i sasvim neočekivano nježno rekao:” Ostanite još 2-3 minute ali vas molim da ne kasnite”.

Nisam znala da li bih u tom trenutku pogledala još jednom u njegove oči , znajući da neću izdržati bol ili da pogledom odlutam tako daleko, stisnem zube najjače što mogu i pustim da ode bez posljednjeg pozdrava. Iako bih možda izgedala hrabrije zbog druge odluke, samo trenutak kasnije bih se kajala cijelim srcem. Naslonila sam glavu na njegovo rame i gledajući u jednu tačku odlutala toliko daleko. Vidjela sam trenutke iz našeg djetinjstva, one sretne a i one tužne. Sad su mi se činili toliko važnim i samo nisam željela da ih zaborav otme od mene. Sve naše uspomene bile su tu, povezane najjačim sponama. Ista krv sve brže je dolazila do naših srca i samo trenutak je bio potreban da sve stane. Njegov lik na staklu je nestajao, pogledala sam ga i postajao je sve blijeđi. Ustao je, shvatajući da je zadnji trenutak da krene. Gledali smo jedno prema drugom i nastao je trenutak tišine koja je dijelila ova dva tužna lica od ostatka svijeta. Bio je neobično uplašen, šta je to još krio od mene. Valjda je to onaj odgovor sto se nalazi na tamnom dnu okeana. Više ni jedan odgovor nisam mogla dobiti. Tišina se pretvorila u najstrašniji vrisak bola. Kao da je bio sve dalje i dalje.  Mahnuo mi je i tužno rekao:”Čuvaj mi se”. Gledala sam kako odlazi i istog trenutka pala na koljena. Stisla rukama lice tako jako i željela sam sebe uvjeriti da je ovo samo ružan san iz kojeg želim da se probudim.

Bio je to posljednji put da sam te vidjela. Taj trenutak kad si prošao kroz ta vrata, osvrćući se prama meni, trgala sam od stvarnosti ili mašte, kako god i svom snagom pokušavala strpati u srce, na mjesto odakle nikad neće moći otići. Zadnje atome snage sam upotrijebila da ustanem i dođem do staklenih prozora, naslonim glavu i ruke posmatrajući avion kako polijeće i pokušavajući da ga zaustavim. Minutu kasnije ta ogromna “bijela ptica” vec je bila visoko na nebu i u svom perju nosila duše svom Gospodaru.

Tog datuma, 17.07. otišla je i meni posebna osoba, moj veliki braco koji se više nikad neće vratiti. Ipak je samo u mašti izgledalo ovako, naš rastanak koji se nikad nije desio. Lažna nada koja mi govori da on zna za sve riječi koje su ostale neizrečene. Lažna nada koja mi govori da je bar upola on mene volio kao što ja volim njega.

U snu sam još dugo vremena vraćala se na isti aerodrom, bez  riječi uvijek posmatrala kroz staklene okvire, sjedeći na istom mjestu, sama. Odustala sa davno, nije imalo smisla vraćati se jer ništa se nije moglo promijeniti. Znala sam da ću se vratiti ponovno,, doći će vrijeme sa još puno rastanaka a i onaj dan kad će neko doći da se oprosti od mene. Onaj dan kad će mene bijela ptica nositi. Tačno ondje gdje pripada, svom Gospodaru.

(Ova priča  je posvećena mom najdražem rođaku kojeg sam voljela poput brata. Koji je umro sa 22 godine i bol zbog njegovog odlaska nikad se nije smanjila.)

R.I.P  17.07.2015

Samoća

Nikad nisam vjerovala da se čovjek može  naviknuti na groznoću koju samoća donosi. Prestaneš očekivati da će biti bolje. Obuzmu te mir i nemir u isto vrijeme. Osjetiš toplinu i hladnoću u istom trenutku. Sve manje si sretan, sve više padaš u tugu i tamu. Sve rjeđe pričaš, zar ima potrebe trošiti riječi kad ih niko ne želi slušati? Sve manje si prisutan dešavanjima oko sebe jer si negdje daleko izgubljen u svojim mislima. Sve manje i manje nadaš se izlazu iz ove situacije, jer eto, na sve se čovjek navikne.

Kako da čovjek izbaci sve iz sebe, sve ono što ga je okovalo iznutra, pružajući se poput krvi cijelim tijelom? Niko ne zna šta se nalazi unutar osobe sve dok to krije uza osmijeha koji je nastao kao grč u tijelu i traje toliko samo kako drugi ne bi spoznali da nešto nije uredu. Kako da se duša otme od prazne tišine i tereta koji je potrpava i guši se pod njim? Zašto pak ova noć mora biti ovako mračna i pusta? Zašto baš sad kad su mi misli odlutale daleko i sad od mraka ne umiju da se vrate? Zbog čega se osjecam poput bolesnika koji je tek ustao iz teške postelje. Nakon toliko vremena, bolest još nije napustila hladne kosti. Upila se u izražene podočnjake i kao da se hrani mojom krvlju pa lice postaje sve blijeđe i sve više propada. Čitaoče, nećeš mi vjerovati kad ti kažem da je ta bolest nastala zbog prošlosti, zbog uspomena koje ne mogu oživjeti, zadnjom snagom borim se da ih otmem od zaborava. Ne mogu mi to oteti pa ih s bolom u duši pokušavam sve poslagati u srce, neka budu tu do zadnjeg otkucaja srca mog.

Prošlost

Da se bar mogu probuditi, na neki drugi način i izbjeći rutinu koja me umara svakim danom sve više i više. Da se bar mogu probuditi bezbrižna kao nekad, s osmijehom na licu i sjajem u očima. Da bar mogu ponekad ostaviti ovaj teret s duše negdje i odmoriti se od svega. Kad bih bar mogla zaspati bez sjećanja, bez prošlosti i uspomena. Ostaće, bojim se ove puste želje još dugo uz mene. Koliko god da se trudim, ipak nije lako pobjeći od prošlosti.Tu je, stalno iza mojih koraka i tihim glasom me pozivaju da se okrenem. Ali, jednom kad se okreš izgubiš pravac i ne znaš kuda treba da kreneš, ne znaš kako nastaviti dalje. Prošlost, to je samo vrijeme ispunjeno uspomenama, ispunjeno suzama i smijehom u isto vrijeme, poteškoćama i bezbržnoću, ispunjeno ljubavlju ali nema mržnje. Dječije srce ne umije da mrzi. Međutim, što više odrastam počinjem osjećati mržnju, upravo zbog prošlosti. Vrijeme mi otima uporno ono što volim i sve odnese daleko od mene. Što je najgore ostanem i ja jednim dijelom zarobljena, u jednom dijelu života, vremena, koji se naziva “Prošlost”..

Znaš, desi se nesto u zivotu sto ti sve preokrene naopako. Sve sto pozelis jeste samo da se vrati vrijeme, da nekako, na neki nepoznat nacin promijenis taj trenutak gdje si izgubio dusu i cijeli svoj zivot. Molis se samo da to bude jedan ruzan sad iz kojeg ces se probuditi. Medjutim, jedan dio tebe govori ti da od tog trenutka nista vise nece biti isto.