Kako da čovjek izbaci sve iz sebe, sve ono što ga je okovalo iznutra, pružajući se poput krvi cijelim tijelom? Niko ne zna šta se nalazi unutar osobe sve dok to krije uza osmijeha koji je nastao kao grč u tijelu i traje toliko samo kako drugi ne bi spoznali da nešto nije uredu. Kako da se duša otme od prazne tišine i tereta koji je potrpava i guši se pod njim? Zašto pak ova noć mora biti ovako mračna i pusta? Zašto baš sad kad su mi misli odlutale daleko i sad od mraka ne umiju da se vrate? Zbog čega se osjecam poput bolesnika koji je tek ustao iz teške postelje. Nakon toliko vremena, bolest još nije napustila hladne kosti. Upila se u izražene podočnjake i kao da se hrani mojom krvlju pa lice postaje sve blijeđe i sve više propada. Čitaoče, nećeš mi vjerovati kad ti kažem da je ta bolest nastala zbog prošlosti, zbog uspomena koje ne mogu oživjeti, zadnjom snagom borim se da ih otmem od zaborava. Ne mogu mi to oteti pa ih s bolom u duši pokušavam sve poslagati u srce, neka budu tu do zadnjeg otkucaja srca mog.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *